Selektivni abortusi predstavljaju jedan od najozbiljnijih, ali istovremeno i najmanje vidljivih oblika rodne diskriminacije. Za razliku od drugih oblika nasilja nad ženama i djevojčicama, oni se dešavaju prije samog rođenja djeteta – onda kada se trudnoća prekine isključivo zato što fetus nije željenog pola.
Iako je prekid trudnoće motivisan izborom pola u Crnoj Gori zakonom zabranjen, a prenatalna selekcija pola međunarodno prepoznata kao diskriminatorna i štetna praksa, dostupni podaci ukazuju da ovaj fenomen nije u potpunosti iskorijenjen.
Crna Gora se već godinama nalazi među evropskim državama sa izraženim poremećajem prirodnog odnosa broja rođenih dječaka i djevojčica. Dok se u prirodnim okolnostima rađa približno 105 dječaka na 100 djevojčica, u našoj zemlji je tokom dužeg perioda bilježen značajan disbalans, pri čemu je odnos u pojedinim periodima dostizao približno 110 rođenih dječaka na 100 djevojčica. Upravo ovakav disbalans međunarodne organizacije, uključujući UNFPA, prepoznaju kao snažan indikator postojanja rodno zasnovane selekcije pola.
Problem koji nije nestao
Povremeno se u javnosti može steći utisak da je pitanje selektivnih abortusa riješeno zahvaljujući izmjenama zakona i većoj pažnji koju mu posvećuju institucije, organizacije i mediji. Međutim, podaci o broju rođenih dječaka i djevojčica pokazuju da razlozi za zabrinutost nisu nestali.
Prema podacima MONSTAT-a, u Crnoj Gori se tokom dužeg vremenskog perioda rađa više dječaka nego djevojčica. Ta razlika ukazuje da se ne radi samo o povremenim godišnjim odstupanjima, već o obrascu koji je godinama prisutan u crnogorskom društvu.
U međuvremenu su uvedene i zakonske mjere kojima se nastoji spriječiti zloupotreba savremenih metoda prenatalne dijagnostike za izbor pola djeteta. Crnogorsko zakonodavstvo zabranjuje prekid trudnoće motivisan izborom pola, kao i korišćenje ranih genetskih testova radi utvrđivanja pola, osim kada za to postoje opravdane medicinske indikacije. Ipak, zakonske zabrane same po sebi ne mogu ukloniti društvene vrijednosti i očekivanja koja stoje u pozadini ove prakse.
Ovaj problem ne može se posmatrati isključivo kao zbir pojedinačnih odluka. Kada veliki broj individualnih izbora dovede do sistematskog smanjenja broja rođenih djevojčica u čitavim generacijama, riječ je o društvenom fenomenu koji ostavlja dugoročne posljedice na demografsku strukturu, ali i na položaj žena u društvu.
Zašto je sin i dalje „poželjniji“?
Uzroke selektivnih abortusa ne treba tražiti u medicini, već prije svega u društvenim vrijednostima koje su se oblikovale i prenosile kroz generacije.
Preferiranje muškog djeteta u Crnoj Gori ima duboke istorijske korijene. U tradicionalnom patrijarhalnom i plemenskom društvu sin nije predstavljao samo dijete, već i nasljednika prezimena, imovine i porodične loze. Od njega se očekivalo da ostane uz roditelje, brine o njima u starosti, naslijedi porodično imanje i osigura kontinuitet porodice. Nasuprot tome, od ćerke se očekivalo da udajom napusti dom i postane dio domaćinstva svog supruga.
Koliko su ovakva uvjerenja bila duboko ukorijenjena pokazuje i stari izraz „ćerka je tuđa večera“, kojim se slikovito opisivalo uvjerenje da će djevojčica jednog dana pripadati drugoj porodici i doprinositi njoj, a ne porodici u kojoj je rođena. Takvo shvatanje stvaralo je percepciju da je sin „vrijednija investicija“, jer ostaje u porodici, nastavlja prezime i čuva porodičnu imovinu.
Društvo se u međuvremenu značajno promijenilo, ali promjena zakona i načina života ne znači nužno i nestanak vrijednosti koje su se prenosile generacijama. Sin više nije potreban da bi porodica formalno opstala niti ćerka udajom prestaje da bude dio svoje porodice, ali ideja o muškom djetetu kao nastavljaču prezimena i porodične loze i dalje ima snažnu simboličku težinu.
Ovakvi obrasci nisu ostali samo dio prošlosti. Iako žene i muškarci danas imaju jednaka zakonska prava na nasljeđivanje, tradicionalna predstava o sinu kao glavnom nasljedniku porodične imovine i dalje je prisutna. Istraživanje o imovinskim pravima žena u Crnoj Gori pokazalo je da 69% ispitanih smatra da muškarci u praksi češće nasljeđuju imovinu. Među razlozima kojima se opravdava nejednako pravo na nasljeđivanje navode se tradicija, uvjerenje da je „muškarac glava kuće“, činjenica da se žene udaju, kao i stav da su muškarci nosioci prezimena i porodične loze. Tako se stara predstava o sinu kao „nasljedniku kuće“ održava i u savremenom društvu, čak i kada je zakon odavno prestao da pravi razliku između kćerke i sina.
Tehnologija kao sredstvo diskriminacije
Savremena medicina omogućila je da se pol fetusa sazna veoma rano u trudnoći, što samo po sebi predstavlja rezultat razvoja prenatalne dijagnostike. Problem nastaje onda kada se medicinska tehnologija koristi ne zbog zdravlja majke ili djeteta, već kao sredstvo za izbor pola budućeg djeteta.
Crna Gora je još 2009. godine zakonom zabranila prekid trudnoće motivisan izborom pola, kao i upotrebu ranih genetskih testova do desete sedmice trudnoće radi utvrđivanja pola, osim kada postoji rizik od nasljednih oboljenja. Ipak, zakonska ograničenja ne znače nužno da je mogućnost prenatalnog utvrđivanja pola nestala. Razvoj i sve veća dostupnost savremenih prenatalnih metoda otvorili su nove mogućnosti da se pol sazna u ranoj fazi trudnoće.
Tako je nekadašnja društvena preferencija muškog potomstva dobila savremeno sredstvo za ostvarivanje. UNFPA upravo spoj snažne preferencije sinova i dostupnosti modernih tehnologija prepoznaje kao jedan od ključnih faktora pojave rodno zasnovane prenatalne selekcije pola. Tradicionalni obrasci nisu nužno nestali sa modernizacijom društva; u određenim okolnostima savremena tehnologija može im samo omogućiti novi način ispoljavanja.
Više od pitanja reproduktivnih prava
Kada se govori o selektivnim abortusima, važno je ne suprotstavljati pravo žene da odlučuje o sopstvenoj trudnoći borbi protiv diskriminacije zasnovane na polu djeteta. Upravo suprotno, u osnovi oba pitanja nalazi se pravo žene da o svom tijelu i reproduktivnom životu odlučuje slobodno, bez prinude i pritiska.
Međunarodne organizacije upozoravaju da borba protiv rodno zasnovane selekcije pola ne smije dovesti do ograničavanja reproduktivnih prava i pristupa zdravstvenim uslugama. Umjesto ograničavanja prava žena, odgovor treba tražiti u uzrocima zbog kojih se prednost daje muškom djetetu, tj. rodnoj neravnopravnosti, diskriminatornim društvenim normama i pritisku koji žene mogu trpjeti da rode sina.
Problem, dakle, nije samo u odluci o prekidu pojedinačne trudnoće, već u društvenom kontekstu u kojem se ta odluka donosi. Kada je žena izložena pritisku da rodi sina ili prekine trudnoću zato što nosi djevojčicu, njena reproduktivna autonomija je takođe ugrožena. Istovremeno, preferiranje muškog potomstva šalje širu poruku da su dječaci poželjniji i vredniji od djevojčica. Selektivni abortusi zato nisu samo pitanje reprodukcije, oni su jedan od pokazatelja dublje rodne neravnopravnosti.
Dugoročne posljedice
Posljedice selektivnih abortusa daleko prevazilaze samu statistiku.
Prije svega, dugotrajna prenatalna selekcija pola može promijeniti polnu strukturu stanovništva i stvoriti generacije u kojima postoji izražena brojčana neravnoteža između muškaraca i žena. Takav disbalans vremenom se prenosi i na stanovništvo u reproduktivnoj dobi, sa mogućim posljedicama po demografska kretanja, formiranje porodica i šire društvene odnose.
Međutim, možda je još ozbiljnija poruka koju ova praksa šalje – da djevojčice nisu jednako poželjne kao dječaci. Selektivni abortusi nisu samo posljedica postojeće rodne neravnopravnosti, već mogu doprinositi njenom daljem održavanju, potvrđujući društveni obrazac prema kojem se muškom potomstvu pripisuje veća vrijednost.
Iskustva zemalja sa dugotrajnim i izraženim disbalansom između broja muškaraca i žena upozoravaju i na šire društvene posljedice. Manjak žena može povećati njihovu izloženost različitim oblicima nasilja i eksploatacije, uključujući trgovinu ljudima radi sklapanja braka ili seksualne eksploatacije. Upravo zbog toga međunarodne organizacije rodno zasnovanu selekciju pola ne posmatraju samo kao demografski problem, već i kao pitanje povezano sa ljudskim pravima, diskriminacijom i rodnom ravnopravnošću.
Zašto zakoni nisu dovoljni?
Crna Gora danas ima zakonodavni okvir kojim se zabranjuju selektivni abortusi i zloupotreba prenatalnog određivanja pola. Ipak, postojanje zakonske zabrane samo po sebi ne znači i nestanak prakse koju ona nastoji da spriječi.
Razlog je u tome što korijen problema nije u medicinskim procedurama, već u društvenim vrijednostima. Sve dok opstaju uvjerenja da porodica nije „potpuna“ bez sina, da je on nastavljač porodične loze ili da muško dijete ima veću vrijednost od ženskog, sama zabrana teško može ukloniti motive koji stoje iza selekcije pola.
Zato odgovor na ovaj problem mora biti širi od zakona. Potrebno je dugoročno raditi na mijenjanju rodnih stereotipa kroz obrazovanje, promociji ravnopravnog roditeljstva i nasljeđivanja, ekonomskom osnaživanju žena, ali i stvaranju okruženja u kojem žene mogu donositi reproduktivne odluke bez pritiska partnera ili porodice. Drugim riječima, cilj nije samo spriječiti selektivni abortus, već mijenjati društvene okolnosti zbog kojih se sin uopšte doživljava kao poželjnije dijete.
Promjena je moguća
Iskustva drugih država pokazuju da ovakvi trendovi nisu nepovratni. Odnos broja rođenih dječaka i djevojčica može se postepeno vratiti ka prirodnom nivou kada se, uz odgovarajući zakonodavni okvir, dugoročno radi na unapređenju položaja žena, smanjenju rodnih nejednakosti i mijenjanju društvenih normi koje prednost daju muškom potomstvu.
Takve promjene ne dešavaju se preko noći. One podrazumijevaju mijenjanje vrijednosti i očekivanja koja su se prenosila generacijama, od toga ko nasljeđuje porodičnu imovinu i čije prezime se „nastavlja“, do mnogo dubljeg pitanja da li se rođenje djevojčice i dječaka doživljava kao jednako vrijedno.
I u Crnoj Gori je posljednjih godina ovaj problem postao vidljiviji u javnom prostoru, kroz kampanje, medijsko izvještavanje i snažnije institucionalno prepoznavanje rodno zasnovane selekcije pola. Ipak, dugogodišnji statistički disbalans podsjeća da promjena društvenih stavova zahtijeva kontinuitet.
Krajnji cilj zato nije samo bolja statistika. Stvarna promjena biće postignuta onda kada pol djeteta prestane da određuje koliko će njegovo rođenje biti željeno, slavljeno i vrednovano.
#MAYnet #TransnationalYouthMagazine