Ulazak Crne Gore u Evropsku uniju najčešće se razmatra kroz reforme institucija, ekonomske mogućnosti i usklađivanje zakonodavstva sa pravom EU. Ipak, značenje evropskih integracija mora se sagledati i kroz svakodnevni život: koliko će one promijeniti položaj žena, njihovu ekonomsku sigurnost i odnose u porodici? Malo koje pitanje tako jasno otkriva jaz između zakonske ravnopravnosti i društvene stvarnosti kao nasljeđivanje — konkretno, očekivanje da sestre svoj dio porodične imovine prepuste braći.

Crnogorski Zakon o nasljeđivanju već propisuje da djeca i supružnik ostavioca, kao nasljednici prvog nasljednog reda, nasljeđuju na jednake djelove. Ćerkino pravo nije manje zato što je udata, promijenila prezime ili se odselila. Zakon pravi i važnu razliku koju svakodnevni govor često zanemaruje: „odricanje od nasljedstva u korist“ određenog nasljednika pravno znači prihvatanje nasljeđa uz istovremeno ustupanje svog dijela tom nasljedniku. Sestra, dakle, ustupa nešto što joj pripada.

Problem se zato ne može razumjeti samo kroz pitanje da li postoji odgovarajuće zakonodavstvo. Moramo se zapitati i pod kojim uslovima žena ostvaruje pravo koje joj je priznato. Institucija može uredno evidentirati njenu izjavu, dok društvena nejednakost ostaje skrivena u okolnostima koje su toj izjavi prethodile: porodičnim očekivanjima, osjećaju krivice ili strahu od gubitka odnosa sa bliskim osobama.

Zakon omogućava nasljedniku da traži poništenje nasljedničke izjave date pod prinudom ili prijetnjom, odnosno usljed prevare ili zablude. Međutim, odrastanje uz poruku da „kuća pripada bratu“ mnogo je teže prepoznati i dokazati nego otvorenu prijetnju. Upravo tu počinje suštinski razgovor o rodnoj ravnopravnosti: u mogućnosti žene da prihvati nasljedstvo bez straha da će je porodica odbaciti.

Zakon se promijenio, očekivanja su ostala

Prednost muških nasljednika ima duboke istorijske korijene. U patrijarhalnom porodičnom poretku zemlja i porodična kuća bile su ključne za opstanak domaćinstva i kontinuitet muške porodične linije. Udajom je žena prelazila u drugo domaćinstvo, pa se njeno nasljeđivanje posmatralo kao mogućnost da imovina pređe drugoj porodici.

Istoričari prava Đorđe Raković i Mirjana Miškić u svom radu o istorijskom razvoju nasljednih prava žena opisuju raniji crnogorski poredak u kojem ćerke nijesu nasljeđivale ako su imale braću. Ukazuju i na ograničenja nasljeđivanja kada nije bilo muških potomaka, povezana sa zahtjevom da imovina ostane u očevoj porodici. Ova pravila treba razumjeti u njihovom istorijskom kontekstu, bez pretpostavke da je praksa bila istovjetna u svim oblastima današnje Crne Gore.

Promjene zakona nijesu automatski uklonile društvenu predstavu o sinu kao onome kome porodična kuća po prirodi stvari pripada. Ono što je ranije bilo otvoreno isključivanje moglo je opstati kroz očekivanje da se žena dobrovoljno povuče. Tako je odgovornost naizgled prešla na nju: pravo postoji, ali se od „dobre sestre“ očekuje da ga ne koristi.

Povezanost nasljeđivanja i preseljenja žena u domaćinstva njihovih muževa razmatra i antropolog Klāvs Sedlenieks u svom istraživanju rodnih odnosa na Njegušima, objavljenom 2021. godine. Njegov rad pokazuje kako očekivanje da sinovi ostanu na porodičnoj imovini, a ćerke odu, doprinosi održavanju nejednakih nasljednih obrazaca. Istovremeno ukazuje na složenost tih odnosa, koji se ne mogu svesti na jednu nepromjenljivu sliku crnogorske porodice.

Ovaj istorijski osvrt pomaže nam da razumijemo današnji problem. Dugotrajnost običaja objašnjava njegovu otpornost, ali ga ne opravdava. Porodične tradicije mogu se istovremeno poštovati i preispitivati, naročito kada od jednih članova zahtijevaju žrtve koje od drugih ne očekuju.

Od sjevera do juga: ista prava, različita stvarnost

Istraživačko novinarstvo pokazuje da ovi pritisci nijesu stvar prošlosti. CIN-CG je u junu 2026. objavio tekst o emocionalnom i društvenom pritisku sa kojim se žene suočavaju da bi prepustile nasljedstvo. U njihovoj maloj anketi, od 45 žena, njih 19 navelo je da se potpuno ili djelimično odreklo nasljedstva. Ovaj uzorak nije reprezentativan za Crnu Goru i ne može pokazati koliko je praksa rasprostranjena. Ipak, svjedočenja otkrivaju kako se ova očekivanja prenose: kroz poruke da ćerke ne treba da traže imovinu ili da bi prihvatanjem svog dijela izazvale sukob.

Važan je upravo taj mehanizam. Ženi ne mora biti izričito zabranjeno da naslijedi. Dovoljno može biti da zna kako će njena odluka biti doživljena. Ako brat zadrži nasljedstvo, ostvaruje svoje pravo; ako sestra učini isto, može biti optužena da narušava porodične odnose. Formalno jednako pravo tako nosi različitu društvenu cijenu.

Širu sliku imovinske nejednakosti pruža istraživanje „Pol i vlasništvo nad nekretninama u Crnoj Gori: mapiranje imovinskog jaza“, koje je agencija DeFacto sprovela za Misiju OEBS-a u Crnoj Gori, a koje je predstavljeno 2023. godine. Analiza se zasniva na katastarskim podacima koji obuhvataju 404.145 stambenih i poslovnih jedinica. Prema predstavljenim nalazima, ženama pripada približno četvrtina ukupne kvadrature obuhvaćenih nekretnina.

Istraživanje pokazuje i jasne regionalne razlike: žene čine 27 odsto upisanih vlasnika i vlasnica nekretnina na sjeveru, 37 odsto u centralnom regionu i 41 odsto na jugu. Ovi podaci opisuju vlasničku strukturu, a ne procente žena koje prihvataju nasljedstvo ili ga se odriču. Na osnovu njih ne može se izračunati koliko sestara u svakom regionu ustupa svoj dio braći.

Prema ovim podacima, imovinski jaz najizraženiji je na sjeveru. To zahtijeva posebnu pažnju javnih politika, ali ne opravdava uopštene pretpostavke da su sve porodice na sjeveru tradicionalne i diskriminatorne. Da bismo razumjeli razlike, potrebno je ispitivati običaje zajedno sa ekonomskim mogućnostima, migracijama, načinima sticanja imovine i dostupnošću pravne podrške.

Centralni region pokazuje zašto jednostavna podjela na „tradicionalni sjever“ i „moderni centar“ takođe nije dovoljna. OEBS je izdvojio Tuzi među opštinama sa najnižim učešćem žena među vlasnicima nekretnina, dok su Budva i Herceg Novi zabilježili neke od najviših udjela. Regionalni prosjeci zato skrivaju značajne razlike između opština.

Žene na jugu prema ovom pokazatelju imaju povoljniji položaj, ali veći udio vlasnica ne dokazuje odsustvo pritiska. Imovina može biti kupljena ili stečena na drugi način. Podaci o vlasništvu sami ne objašnjavaju porodične dogovore koji su mu prethodili. Zato je opravdano govoriti o različitim ishodima među regionima, uz oprez pri izvođenju zaključaka o njihovim uzrocima.

Čiji je dom, čija je sigurnost, čija je budućnost?

Nasljedstvo utiče na mnogo više od odnosa između brata i sestre. Ono oblikuje početne mogućnosti za stanovanje, rad, ulaganje i suočavanje sa životnim krizama. Osoba koja naslijedi stan može izbjeći plaćanje zakupa ili dugoročni stambeni kredit. Osoba koja svoj dio prepusti drugome može te troškove snositi decenijama.

Kasnije ekonomske razlike zato ne možemo pripisivati isključivo sposobnosti i ličnom trudu. Važno je i ko je dobio porodičnu imovinu, a od koga se očekivalo da je prepusti. Kada se takav obrazac ponavlja kroz generacije, muškarci zadržavaju veći pristup resursima, dok žene češće započinju samostalan život bez imovine na koju bi se mogle osloniti.

Posebno je problematično uvjerenje da brak ženi obezbjeđuje stambenu sigurnost. Život u partnerovoj kući ne znači nužno i vlasništvo nad njom. Njena sigurnost ne smije zavisiti od pretpostavke da će brak trajati ili da će drugi član porodice uvijek biti spreman da pomogne.

Nasljedni dio može biti važan i kada žena želi da napusti nasilni odnos. Imovina sama ne pruža potpunu zaštitu, ali dostupno stanovanje može proširiti njene mogućnosti izbora. Ekonomsko osnaživanje i zaštitu od nasilja zato treba razmatrati i u vezi sa imovinskim pravima.

Posljedice se odražavaju i na preduzetništvo. Zemljište, poslovni prostor ili mogućnost njihovog korišćenja mogu olakšati pokretanje posla. Govoreći o ženama na selu, UNDP je povezao ograničen pristup imovini sa preprekama ekonomskom osnaživanju i pristupu finansiranju. Ako država podržava žensko preduzetništvo, mora se baviti i okolnostima zbog kojih žene započinju poslovanje sa manje resursa.

Postavlja se i pitanje povjerenja u institucije. Pravo koje žena može ostvariti samo uz značajan lični rizik i opasnost od narušavanja porodičnih odnosa manje je dostupno nego što zakon sugeriše. Država posvećena ravnopravnosti mora razumjeti te rizike i obezbijediti podršku, umjesto da sve prepusti hrabrosti pojedinke.

Šta EU može promijeniti za porodičnim stolom?

Evropska unija neće nametnuti jedinstvenu formulu za podjelu svake zaostavštine u Crnoj Gori. Evropska komisija jasno navodi da pitanja ko nasljeđuje i koliki dio pripada djeci ili supružniku ostaju uređena nacionalnim pravilima. Evropski okvir u oblasti nasljeđivanja prvenstveno olakšava prekogranične slučajeve, uključujući određivanje nadležnosti, utvrđivanje mjerodavnog prava i priznavanje odluka.

Zato bi bilo pogrešno obećavati da će samo članstvo zaustaviti praksu odricanja sestara od nasljedstva u korist braće. Njegov mogući doprinos leži u snažnijem okviru za zaštitu ravnopravnosti, djelotvornijim institucijama, boljem pristupu pravdi i većoj odgovornosti države za rezultate njenih politika.

Evropska komisija je u Izvještaju o Crnoj Gori za 2025. godinu ukazala na nedostatke u sprovođenju politika rodne ravnopravnosti, štetne rodne norme i ograničene institucionalne resurse. To šalje važnu poruku za pristupni proces: usklađivanje zakonodavstva mora biti praćeno obezbjeđivanjem uslova da ga institucije djelotvorno primjenjuju.

U oblasti nasljeđivanja to bi trebalo pretočiti u konkretne nacionalne mjere. Prva je sistematsko prikupljanje podataka o nasljedničkim izjavama i ustupanju nasljednih djelova, razvrstanih po polu i regionu, uz zaštitu privatnosti. Bez takvih podataka teško je procijeniti razmjere problema ili utvrditi da li mjere daju rezultate.

Druga je dostupno, nezavisno pravno informisanje prije davanja izjave. Svaka žena koja nasljeđuje imovinu treba da razumije šta prihvata ili ustupa i kakve posljedice njena odluka može imati. Posebno bi trebalo razmotriti mogućnost povjerljivog razgovora kada postoje pokazatelji pritiska, uz puno poštovanje njene samostalnosti u odlučivanju.

Treća je obuka profesionalaca da razlikuju slobodno donesenu odluku od situacije u kojoj drugi govore u ženino ime, zastrašuju je ili uslovljavaju podršku njenim odricanjem od nasljednog dijela. Potrebne su i javne kampanje i edukacija koje uključuju roditelje, braću i partnere. Teret promjene ne može biti isključivo na ženama.

Sve su to mjere koje Crna Gora može početi da sprovodi prije pristupanja EU. Evropske integracije mogu im dati dodatni podsticaj, ali odgovornost za njihovo sprovođenje ostaje na domaćim institucijama.

Pravo na svoj dio ne smije značiti gubitak porodice

Cilj treba da bude društvo u kojem žena može zadržati svoj nasljedni dio bez prijetnji, ponižavanja ili zahtjeva da dokazuje kako joj je potrebniji nego bratu. Istovremeno, mora biti slobodna da svojom imovinom raspolaže prema sopstvenoj volji. Problem nastaje kada se njeno ustupanje tretira kao obaveza koja se očekuje od žena.

Napredak zato treba mjeriti dostupnošću pravne podrške, kvalitetom postupanja institucija u ovim slučajevima i smanjivanjem rodnog jaza u vlasništvu nad imovinom. Broj sprovedenih kampanja i usvojenih dokumenata javnih politika malo znači ako žena i dalje mora da bira između svog dijela porodične kuće i svog mjesta u porodici.

Ne treba osuđivati ni žene koje su već prepustile nasljedstvo. Njihove odluke moraju se razumjeti u okolnostima u kojima su donesene. Institucije su odgovorne da obezbijede zaštitu, dok porodice treba da prihvate ravnopravnost kao temelj međusobnih odnosa.

Jedno od mjerila učinka evropskih reformi u Crnoj Gori biće i to koliko će ćerkama biti jednostavno da ostvare prava koja im zakon već priznaje. Sestra koja prihvati nasljedstvo nije uzela bratov dio. Prihvatila je svoj. Kada ta činjenica više ne bude izazivala porodičnu osudu, moći ćemo da govorimo o promjeni koja je stigla i do svakodnevnog života.